subota, 12.08.2006.

Kome možeš da se vratiš...'


I tako...
ponekad smišljam sretnije završetke...
Iako sam prestara da vjerujem u njih.
Iako znam...sreća je stvar kuta gledanja...
Pustim neki san sve do pregiba na tvom vratu nek me ponese,
tražeći ostatke Mont Blanca na njemu, tražeći ostatke mog ruža tamo...
Znam...neću naći ni jedno, ni drugo ... Ne sada...
Al sama činjenica da su bili tamo, možda čak i u isto vrijeme mi natjera smješak...

Nekad te u perfektu potražim, u kojem putevi nisu bili jednosmjerni i pitam se kako bi se uklopio tamo...u perfektu...s nekom drugom verzijom mene...
Verzija smijeha, malčice oholosti...
Da ja sam bila od onih... ti si bio od onih drugih...
Znam...pamtim svaku rečenicu tvog djetinjstva, izgovorenu u ponoć...

Futur obično zaobi em, ionako je previše strašan da se sada suočim s njime.
Još da tebe umetnem tamo...u neku buduću revoluciju, neko kidanje i razaranje,
da te okaljam nekakvim ratom... Ma ne... nisam baš vješta u tome...

Ponekad samo želim vjerovati da postoje stvari koje se ne gase.
Stvari koje se ne daju ukalupiti.
I da je ovo jedna od njih...
Ne tjeraj me da nazovem nekim imenom...ovo neopipljivo, bezlično Nešto...
jer je previše drago da ga strpam u riječnike običnih ljudi,
jer je previše strašno da ga imenujem bez objave rata...

Da, ponekad smišljam sretnije završetke...
Usudim se čak izmjeniti riječi nekoj pjesmi...
i bez imalo srama okrenem sentiš udesno

''Kome možeš da se vratiš
ako više nikog ne raduje to...
Gledaš neke druge ljude
a vreme ide... ne pita za bol...

Čime možeš da se dičiš
ako te se više niko ne seća...
živiš samo dok te pamte
a vreme ide... za bol i ne pita...

Nemoj plakati...
mene čuvaju...
sve želje koje ti si meni rekla u ponoć.

I u nedelju... kad se pomoliš...
otvori prozore i reci samo
laku noć...''

- 14:48 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.05.2006.

PRVA LJUBAV

Nemoj da mi uputiš više
nijedan pogled,
čak i ako bi smeo.
Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše
i tiho, nečujno urezuje tvoje ime
u neke moje još nerodjene rime
žute i plave boje,
a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.
Ne budi moje orkane snene
da se neki ne zakovitla iz pene,
ponašaj se i dalje kao da ne postojim,
i kao što si do sada umeo
nastavi da gledaš kroz mene
u nedogled
iako tu ispred tebe stojim.

Nemoj uopšte da me gledaš,
zaboravi me.
Potroši svoje poglede na one druge,
na one što znaju da se kikoću,
da od svega naprave važnu temu,
na one izgubljene u beskraju
što ne znaju za samoću,
na one što se trude
da uvek nose šminku,
na one kojih se sve tiče
a tako malo znaju...
Gledaj njih,
zaboravi mene, klinku,
ja nisam takva niti takva mogu da budem,
ja sam iz neke potpuno druge priče.

Nemoj da mi uputiš više
nijedan osmeh.
Jedan je dosta.
Pomisliću da u tom novom još nešto piše
i bojim se, izazvaću podsmeh
kod onih kojih se sve tiče...
U meni se rodi i osta
želja koja klija i raste,
i izvija se i trudi
da izleti u nebo
i nemoguće preraste.
I zato nemoj, nemoj nikada više
da mi poklonis nijednog smeška.
Zamisli da me nema,
da ne postojim, tako je bolje.
Moram to da te molim jer se bojim,
strašno se bojim
da je tvoj osmeh samo greška.

Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
i petoj, i sedmoj,
pokloni ga onima koje će znati da ga vrate,
onima koje ne vole čekanje,
kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
odmah, bez razmišljanja,
a da ga prime još manje.
Pokloni ga njima, meni nemoj,
jer moj osmeh predugo sanja
dok ne ugleda svitanje,
predugo čezne da izleti,
predugo plete šarene duge,
predugo trepti dok ne sine,
a za sve to vreme
moje usne su neme.
Zato me zaboravi
jer ja nisam kao te druge,
ja sam iz neke sasvim druge šeme.

Nemoj da mi uputis vise
nijednu reč,
čak i ako to želiš.
Sve reči mogu da imaju i drugo lice,
i šta ako ti to prekasno shvatiš
i poželiš da ih vratiš
i pričuvaš za neku drugu zgodu
kad vidiš šta u mojim očima piše,
pa se sneveseliš,
a već je kasno, već si ih pustio da odu?
Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više,
bojim se da će i moje reči da poteku
izazvane tvojim
pa će da se sliju u moćnu reku
i da teku i teku...
Tako se bojim
da će iz mene bujica da provali,
da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku
da iskažem sve što smo do sad odćutali.

Neka tvoje reči odu na tamo neke
očima blizu
a mislima daleke,
na one što imaju raspletene kose,
što uvek slušaju ali retko čuju,
na one što se oblače u Rimu i Parizu,
na one kojima je važno šta će da obuku
i šta će da nose,
na one što se stalno utrkuju...
Na mene ne bacaj reči,
zamisli da ne postojim,
jer ja se bojim, strašno se bojim
da neće ništa da me spreči
jednom kad moja bujica krene,
kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene
koje nam dele sreću i tuge.
Zato te molim, najlepše molim,
zaboravi mene,
ja sam jaka i sve ću moći da prebolim
jer ja nisam i nikad neću
biti kao te neke druge.

I nemoj, nikada nemoj da me tražiš,
čak i ako se osmeliš
pa to poželiš,
čak i ako se na to odvažiš.
Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona,
jedina prava samo za tebe,
ona jedna od miliona
koja ti pruža more tišine
i svu silinu uragana
u istom trenu.
Ne, nemoj da me tražiš,
pusti me da sama svoje dane brojim
dok postojim,
dokle god trajem nekih dana,
dokle god moje vreme curi.
Ne daj da ti misli na tu stranu skrenu,
nipošto nedaj.
Ja se neizvesnosti više ne bojim
ali bih radije da požurim
i da se sakrijem u uspomenu.

Potraži one neke druge
koje su svikle
da nose štikle,
koje samo sa debelim slojem šminke postoje,
koje još uvek ispredaju prazne priče,
koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju,
koje nose samo uzdužne pruge
jer im samo takve dobro stoje,
koje ne pričaju nego se dovikuju...
Mene nemoj,
mene ne traži
jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
samo neizrecivo malo parče istine u laži,
i nestalna kao morska pena
od koje sam sačinjena.

Bojim se, strašno se bojim
ako me nadješ
da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
istom silinom,
istom žestinom,
i da ću početi da postojim,
stvarno postojim
od tada pa sve do svog kraja.
Probudićeš moje orkane
i bujice i reke,
moji snovi će da dobiju lice
i da ostvare želje daleke.
Ali, šta je sve to?
Sve će to jednom morati da stane
jer kad-tad stane sve što jednom krene,
jer kratak je ovaj ljudski vek
i prolazan poput lepote maja.
A ako me ne nadješ,
ako me nikada ne nadješ,
ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
odavde pa do večnosti, zauvek,
bez početka i bez kraja.

- 11:45 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.02.2006.

...

Misli su opasne.Ako ih pustis da rastu ,ozivjece i premrezice tvoju stvarnost kao divlja ruza puzavica bijelinu praznog zida.Nisam vijerovala u to sve do sada.Sve dok mi ove kao olovo teske misli nisu ispunile i poslijednju bijelinu zdravog razuma.Ove teske misli kojim prosivam savove nesanice i oblazem prazninu dana.I priznam,tesko mi je,ali nemam si koga kriviti za to.Sama sam izazvala neposnatog protivnika,misleci da cu mu posle dva,tri pocetna samara,zadati takav udarac u glavu da ce me po njemu pamtiti cijelog zivota.Htela sam se istresti na nekom ko u cijeloj mojoj nevolji nema ni mrvicu svog udjela.A drugi su me ucinili nezadovoljnom,nesretnom,osvetoljubivom....Dobila sam udarac koji me je bacio u blato od kog nikada vise necu moci da se operem.Dobar udarac svaka cast!Dozivjela sam poraz u mecu koji nisam ni zapocela.A govorili su mi da takvi porazi najjace bole.Kako?Zasto?
Bio je rujan koji mi se ucinio drugacijim od svih predhodnih.Ni jesenje zlatilo nije bilo isto kao svih ovih godina do sada.Mnogo me je porodicnih problema pritislo tih dana,a ja umem biti velika placipizda kada mi je tesko.Tada sazaljevam svakog,tada imam rame za svaciju suzu,rijec za svaciju muku,savet za svaciji problem,samo sebe ne mogu utijesiti.Imao je i on teret na ledjima.I to ne bilo kakav,vec onaj najtezi kakav se stvara tek onda kada ti je zivot tebi nekog dragog i bliskog u pitanju.Proplakala sam svaku brigu vezanu za tu zenu koju nisam nikada niti cu je ikada upoznati.Molila sam da prezivi,da ozdravi,da bude ono sto je trebalo bit,ono sto se od nje ocekivalo-majka,zena,komsika,baka,...Sklapala sam ruke u molitvu i molila Boga da pomogne bez obzira sto nam se vjere razlikuju,sto je njihov kriz drugaciji.I pomogao je nije da nije.Svoje tadasnje probleme sam poistovecivala sa svojima i tako su mi bili jos veci.Izgovor za suze,sirom otvorene oci i zainteresovanost za njegova djesavanja pronalazila sam u rijecima»razumjevanje,suosecaj,prijateljstvo».A znala sam da talas nedozvoljenog samo ceka dan da me preplavi.I dogodilo se.Ni na dan moje ni na dan njegove vjere.Kao da je neko,neznam reci ko,ugadjao da nam se Bogovi ne naljute,da prvi put glasno izgovorimo «to» na dan nekih tamo sto ne vjeruju u nase krizeve.Mislila sam da to nikada necu izgovoriti.Da nikada necu pozeljeti tamo nekog,stranog tudjeg,nepoznatog,nedodirnuog i nedodirljivog,...A zeljela sam te noci do stupnja kljucanja.I sve je tomorow bilo drugacije!Nije bilo vise onog medjusobnog postovanja.Bar se meni tako cinilo.Kao posle «prvog puta»mislila sam da mi na celu pise»uradila je to».Stomak me je tupo boleo,obrazi su mi goreli a bili ledeni,ruke savijene u pesnicu kao u najvecim mukama,bolni osmijeh na licu,i ono prepoznatljivo «nije mi nista a zasto me pitas».Smijala sam se ovome posle par dana ali trebalo je prezivjeti tada!I od tada do sada onaj talas me sve vise i vise potapa.Bilo je tu svega i svacega do danas!On je zaboravio na grizodusje,mada me je sve vise i vise kulirao,ja sam zaboravila na moral i kazu mnogi izgubila deo razuma kojim sam se uvek hvalila.Bauljala sam kroz dane koji mirisu na ceznju i na nagovjestaj nedozivljenog.I koji meni nisu obecavali nista.Zeljela sam da mu slobodno trcim u zagrljaj,da ga u dugim setnjama drzim za ruku,da se naslanjam na njega prisno,i ne uvijek pristojno,zeljela sam.....ma mnogo toga sam zeljela,a znala da su mi zelje nemoguce.Priznam.Negde duboko u najskrivenijim coskovima duse,tamo gde covijek i sam retko zalazi,krila sam sumnju da put kojim idem nije moj.Ali...on je uvek umeo da nadje najbolje rijeci za svoje istine i da odabere najbolje vrijeme za svoje rijeci.To me je rusilo kao kulu od karata.O svemu je govorio sa lakom ironijom i sa blagim umorom,kao covijek zasicen tajnama koje zna o zivotu i ljudima.Tragovi njegovih rijeci licili su na otiske lakih ugriza.I onda je nestao.Pao je i prvi snijeg te godine.I otopio se.I opet snijeg i opet ista prica,ali njega nije bilo.Milion poruka sam poslala tih dana.U pocetku sam pokusala,onako smekerski, da saznam o cemu se radi,posle sam zvala,a kako je ocaj nadolazio nisam vise birala sredstva nebili izmamila bar psovku sa njegove adrese.Naravno i tada je bio jaci od mene!Jaci ili odaniji sebi, neznam.Kada sam izgubila svaku nadu da ce se «moj prijatelj»javiti i kada sam se vratila svojoj svkodnevici koju sam do tada vesto izbjegavala,zasvetleo je mobitel «new message».Nisam ocekivala ali sam zarko zeljela da je njegova!Bila je to poruka koja me je totalno izbacila iz koloseka.Tresla sam se kao prut,smijala se i plakala u isto vrijeme,borila se protiv pritiska u grlu,grudima,stomaku,....Sada znam da nije trebalo.Nije bilo razloga da vjerujem da sam vratila svog «prijatelja».Jos kratko je bio tu.Par puta me je digo do zvezda i potom tresnuo o pod i nestao.Odgovarao je na poruke drugih,moje mu ocigledno nisu i ne prijaju.Vise ne pisem.Ustvari pisem ja,najiskrenije reci koje sam u zivotu izgovorila ali kod opcije «send» ja se odlucim za «delete».Tako je bolje.
Svoju svakodnevicu sam zapostavila,neke ljude bez ikakvog razloga sada gledam drugacije,ogrubele su mi rijeci,nemam vise razumijevanja za tudje brige.a i ne vjerujem ljudima onako kako sam prije njega.Dovoljno sam odrasla da znam da se najgore vijesti saopstavaju najlakse sutnjom.Prihvatila sam to tako kako je moralo i tako izdala sve ono u sto sam cijeli zivot vjerovala.
Samo Bog zna svoje naume.Nase je da zivimo onako kako moramo.













































































- 19:23 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.12.2005.



Tišinu je ometalo samo zujanje stare, trošne sijalice u kafani na kolodvoru… autobusi različitih boja su dolazili i odlazili. Riječi su nam bile rijetke kao i sunce toga ljeta, uglavnom smo pričali reda radi, da svi ti čudni likovi oko nas ne pomislie da smo čudniji od njih.


Naši su pogledi lutali po smiješnim slikama na zidovima, nepoznatih autora. Rijetko su se susretali.

Pred njom sam davno prestao glumiti frajera, znala je koje su mi boje suze, znala je kada i gdje moje misli lutaju, po kojim bespućima. Sat je uporno klizio prema podnevu, kad ju je onaj prljavi zeleni Bosna express trebao odvesti zadnji put od mene, u neki drugi grad…navijeni kučkin sin, morao je biti tako brz, kao da je tražio kakvu psovku, ili barem riječ…ono po naški, po balkanski.

Shvatih tada, da satove i vrijeme neću zaustaviti. I na brzinu mi prođe kroz glavu neki od mojih budućih dana…što ću i gdje, s kim? Ta što li će mi išta sad kad odlazi, mislio sam…što li će mi volja kad rakija je dovoljno mokra da skvasim sve moje poraze u njoj, što li će mi dani, kad noći će biti svi moji sati, kada ni iste snove više neću sanjati. I nije, nije rakija trebala slugu da mi je progura kroz grlo…curila je, kao da izvire tu negdje.

Znao sam da se i ona lomi, pomalo raspada…

Ali želja za odlaskom bila je jača…i ona slatkorječiva kuja od njene majke koja je mrzila Mostar, kao da je iz Los Angelesa a ne…

Čupala je riječi iz mene, teško. Nikako. Na njene poglupe, slilom i nabrzinu smišljene šale odgovarao sam osmjesima iz kojih bi i budala pročitala bol. Krio sam suze na oštricama svog vida, svojih očiju. Znam, vidjela ih je sto puta, ali htio sam da me baš sada ne izdaju.

A sat mi nije bio saveznik. Vukao se. Fol sporo i sigurno, prokletnik, tako sigurno da sam mislio da ga netko iza tjera da ide brže, bar malo brže nego što mora. Prodoran smijeh šankerice, neke ženturače života popločanog dimom i loše napravljenim kavama i razbijenim pivama vratio me u stvarnost. Sad je samo tupo zurila u pod, lomila prste i nešto šaputala.

- Znaš li gdje ćeš? - upitao sam je ja onako, k'o i vazda kad bi se rastajali na cesti, a znali da ćemo se vidjeti za sat, dva…

- Rekla sam ti - reče, pritom misleći na priču koju sam sto puta čuo tih dana, kako je gore bolja škola, bolje mogućnosti, a ni majka i otac nisu baš sretni što je baš u Mostaru.

- Ostani - rekoh joj - dovest ću ti sve profesore s Cambridgea i Oxforda,a tvoju majku ću šarmirati tako da će se i ona zaljubiti u mene - pokušah se glupo našaliti
- Ne lupaj - kratko je rekla i pogledala me pogledom, istim kao i kad sam je prvi put vidio s nekim glupanom s kim se tada vrzmala i iz čijih sam je ruka po kratkom postupku, za tjedan dana i oteo. Nema u ljubavi pravila, zna se…

I ona večer u Nextu, kad smo se "slučajno" sreli dolje u podzemlju. I prvi poljubac tamo u Stolici, prvi drhtaj ispred njenog haustora, prvi put kad su nam tijela postala jedno, tamo u sobi broj tristo i tko zna u Eri…prvo "volim te"…sve se rasulo.

Nisam ni čekao konobaricu da mi vrati kusur kad smo pošli. Koracima dugim i teškim. Onaj prljavi zeleni Bosna express odnekud se dovukao, nisam ga ni vidio. Već je stajao na peronu a neki likovi su stavljali svoje stvari u utrobu već se cjenjkajući s omalenim kondukterom s kojim sam već bio na ti…

- Batice, ja se i ti više nećemo viđati!!! - rekoh mu namjerno glasno da i ona čuje mada je bila na kiosku i kupovala neke novine.

- Šta je rođo?Pukla tikva? - upita on ono seljački iskreno, neiskvareno
- Ma jok bolan, nego ode mlada gore, ima boljih frajera gore"! - tonuo sam ja sve dublje u vlastitu glupost i ironiju
- A ode? Šteta za tebe, fino ti je to čeljade…
- Fin sam i ja pa ostadoh sam - izrekoh ja preglupim tonom, ne vidjevši da je ona iza mene.

Na satu sam vidio da je 11.54. Još nekih pet minutica i ode. Odoh i ja. Čini mi se da sam joj i kofer mjerkao, koliki je, ne bi li se kako skupio u njega, samo da me povede. U trenu mi je Mostar izgubio i boje i lice. I ime čak…

- Dođi ponekad bolan, neću ja preko svijeta - reče misleći sasvim ozbiljno i zaboravljajući da je ovdje sve moje, da ovdje radim, da mi je ovdje sve ostalo.

- Eto me, čim budem slobodan par dana.

Upalio se Bosna express. Turira ga šoferčina, a kondukter već nervozno zvjera u nju ne bi li ušla i da se može poći. Samo taj dan u životu sam poremetio raspored odlaska autobusa. Jednim zagrljajem. Ostali smo dugo tako, njeni koferi već su bili unutra, na podu je stajao samo mali stari ruksak od kojeg se na putovanjima nikad nije odvajala.

Sve moje u njemu je čuvala, kao da je krila od ostatka svijeta sve što sam joj ikad napisao i dao. A pisao sam joj. O svemu, o Mostaru, o životu. Uporno pokušavao da postanem Šantić. A znao sam je i rasplakati ponekad melankolijom u svojim stihovima…mada moji literarni dosezi nisu bili za mene bogzna što…

Uzdasi su nam se pomiješali. Pretvarali u jecaj. Ne, nismo krili suze. Ni ja ni ona…čak je i kondukter prestao s maltretiranjem, a oni mali cigančići par minuta nikoga nisu pitali pola marke ili čak marku. E jesam im sadake podijelio, pogotovo onih dana kada sam je dočekivao, kada sam bio dobar. A jesam ih i izmrškao kad god je polazila. Ali prije se je vraćala. Više neće…

- Srest ćemo se, jelde, doći ćeš…pisat ću ti…volim te - svašta je izgovorila odjednom, riječi koje sam razaznavao u jecajima bile su teške…
- Jašta ću bona nego doć - trudio sam se da zvučim što više mostarski, da budem što glasniji, da skrijem jecaj koji je nekud odozdo pošao da me izda, da me napravi budalom.
- Imaš taj mail, imaš mobitel, pisat ćemo stalno, jelde?
- Hoćemo kraljice, samo se ti snađi nekoliko dana, saberi, doći ću ja.
- Ti vazda nekud letaš, nećeš imati vremena - provalila je u trenu baš ono što sam mislio, to, kako naći vremena…
- Ma za tebe ću ga naći - izleti iz mene…

Dugo sam još ostao na stanici. Odmah me zvala iz busa, slabo sam je čuo. Čuo sam samo da plače, da se netko iza smije a šofer i kondukter su već počeli svoje lovačke i ribolovačke. Stara dobra laž pomislih. Još nekoliko desetaka poruka taj dan. I slijedećih jutara…

A tražio sam je gore, otišao nekoliko puta. Sve manje vremena je imala. Neki novi ljudi oko nje, nova raja, novi napadači, ma odmah se skupe, znam kako sve to biva.

Prestao sam odlaziti gore, zamalo posao nisam izgubio zbog par neopravdanih odlazaka. Poruke joj rijetko dolaze, inbox na mailu ne pamti ni njenu adresu. Samo bih joj ponekad ime na prozoru napisao kad se zamagli, kad je kiša. Pa ga ponovno izbrisao. I pisao druge riječi.

I eto, tako sam taj jedan dan, zaustavio Bosna Express, na petnaest minuta mu poremetio red vožnje. U jednom mailu mi je napisala da je šofer pričao da je mislio da ću se popet gore da se bijem ako pođe.

Ne bih se ja ni mrdnuo. Morao sam ostati. I ostat ću ovdje. Zauvijek. I nikad više neću remetiti vozni red autobusa. Pogotovo Bosna Expressa.

(Berna)

- 18:10 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

tebi... koji to ne slutiš
Pogledaj kamen na cesti. Ono je ništa. Možeš ga udariti nogom i možda ćeš osjetiti da si na trenutak zastao zbog neke beznačajne kretnje koju čak nisi ni planirao. Samo ga udariš i kreneš dalje. Ne moraš se okretati, jer znaš da je kamen bio tu samo zato jer ga je netko prije Tebe nemarno odgurnuo u svom hodu. Ništa važno. Onako usput. Baš kao i Ti. Ne moraš ga primjetiti. Ne moraš mu brisati suze. Ne moraš se bojati da ćeš mu nedostajati. Pa, takvih kao što si Ti ima tisuću. I ovakvih kao ja.
Trebala sam Ti na vrijeme reći da me udariš nježnije. Da sam krhka i da samo glumim da sam stijena. Tako sam silno željela uzeti komadić Tebe, kao što su uzele tolike prije mene. Ništa više. Dokaz da si postojao. Da sam Te imala. Da Tvoja hladnoća nije rođena da bi mene uništila. Samo mali dio Tebe s kojim ću se lakše vratiti starom životu.
Pukle su sinoć sve nježne niti koje sam utkala u priče o Tebi. Već danima se kažnjavam nekim mutnim slikama iz Tvog svijeta koji ne poznajem. Zamišljam Te kako spavaš, kako se budiš, zamišljam kako govoriš, koračaš, kako se oblačiš, svlačiš... kako pružaš ruku nekoj drugoj ženi koja je znala dodirnuti tvoje srce, toliko bolje od mene. Jedino tako mogu izdržati noć. Kada te pokušam mrziti. Tebe i ono što sam ja postala bez tebe. Kamen.
To je sve što Ti želim reći. I ako mi se omakne koji upitnik na Tvom displayu u neko čudno doba noći, budi blag u svojoj šutnji. I nakon kraja ima nešto. Na točku Tvojih htijenja ja stavljam svoje tri...

- 18:02 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2006  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

...postoje u nama neke neprevodive dubine
postoje u nama neke stvari neprevodive u rijec.
Neznam...volio sam je tako jednostavno,
a tako sam tesko to znao da pokazem...

oni koji su mi se dopali.Mnogo!!!

dnevnik ulice